Ako postoji – ili je uvijek postojao – život na Marsu, to može biti povezano s nama. U stvari, život na Zemlji možda je donesen vanzemaljskim mikrobima koji su doputovali u komadima stijena otkinutim od Marsa udarom asteroida.
Ta ideja je motivirala MIT naučnika Chrisa Carra i njegove kolege, koji razvijaju instrument koji bi trebao otkriti život na Marsu. Nazvan Search for Extra-Terrestrial Genomes, ili SETG, uređaj će skenirati uzorke Marsovog prljavštine, u potrazi za životom sličnim kao na Zemlji – nukleinskim kiselinama DNA i RNA.
Verzija SETG spremna za let možda će biti gotova do 2018. To bi moglo uključiti uređaj u sklop ExoMars-MAX-C misije – zajedničkog europsko-SAD pokušaja da spusti dva rovera na površini Marsa – koji je predviđen za lansiranje iste godine.
SPACE.com je uspio nedavno razgovarati sa Carr-om o tome kako tražiti naše „rođake“ na Marsu, i zašto to nije tako nevjerovatno misliti da možemo pratiti naše porijeklo natrag na Crvenu planetu:
SPACE.com: Šta vi, dečki, rade drugačije od drugih istraživača koji razmišljaju o potrazi za životom na Marsu?
Chris Carr: Mislim da velik dio astrobiološke zajednice pokušatva razviti strategiju za traženje života koja nije koncentrisana na Zemlju. I naš pristup je takav. Znači, ako mislimo da postoji šansa da bismo mogli biti povezani, Trebali bi barem Tražiti život koji je sličan nama.
U tom smislu, ova strategija noci viši rizik ali se više i isplat, jer ako nađemo nešto, to će biti stvarno konkretna informacija. Moći ćemo razumjeti kako je život na Zemlji povezan sa životom na Marsu, ako postoji.
SPACE.com: Kako ste se vi i vaše kolege zainteresirali za tu ideju?
Carr: Razlog da smo to počeli sada, i zašto ljudi nisu bili toliko usredotočeni na ovo ranije je da su, u kasnim 90-im, neke studije pokazale koliko materijala je moglo biti razmijenjeno između Zemlje i Marsa pod uticajem meteorita. Izračunati broj je oko milijardu tona stijena.
I ispalo je da je oko 100 puta više stijena je došlo s Marsa na Zemlju nego sa Zemlje na Mars. To je razlog zašto se pojavljuju komentari da bismo mogli biti s Marsa – jer je puno više stijena stiglo na Zemlju nego što je otišlo sa Zemlje.
Ako utvrdimo da postoji život na Marsu, i da je to povezano s nama, to još uvijek ne odgovara kako je život počeo. Ali to nam svakako daje neke nove perspektive na vlastito porijeklo.
SPACE.com: Ako otkrijete život na Marsu, kako možete znati da to nije kontaminacija sa Zemlje?
Carr: Jedan od načina za to je, da pogledamo uzorke podataka, i tražimo dijelove gena koje su slične dijelovima gena koji su nam poznati na Zemlji, a koji su zajednički za sav poznati život. Možete zapravo ispitati dijelove, suštinski, a možete ispitati, jesu li slični ili drugačiji?
Ako odemo na Mars i donesemo uzorke, i oni se poklapaju sa uzorcima koji su vrlo duboko na stablu života, to je mnogo uvjerljivije nego ako odemo na Mars, donesemo uzorke, a oni izgledaju vrlo blizu, recimo, ljudskim. Ili vrlo blizu B. subtilis, što je bakterija koja vjerojatno živi u čistim sobama svemirskog broda, iako su ona super-čiste.
Dakle, to će biti test. Šta ćemo pronaći i gdje se to uklapa na stablu života? Do dobijanja te usporedbe, potrebno je puno podataka koji će nam omogućiti da ocijenimo je li nešto kontaminacija ili da li je to stvarni život sa Marsa.
SPACE.com: Kako će ovaj instrument raditi, kada napravite potpuno funkcionalan prototip?
Carr: Ono što trebamo učiniti kako bi život na Marsu, ako je tu život koji je povezan s nama, je izdvojiti bilo koju od nukleinskih kiselina, DNA ili RNA. Onda ga moramo ga otkriti, i na kraju uzeti uzorak. Ta tri koraka.
Mislimo da ćemo imati sve to zajedno u narednih nekoliko godina.
SPACE.com: Kada mislite da ćete uređaj spreman za let?
Carr: Vjerojatno najranije vrijeme kada ćemo biti spremni za na misiju neće biti prije misije 2018.
Cilj je u narednih nekoliko godina imati uređaj koji radi ovdje, to je nešto što možemo testirati na Antarktiku, pustinji Atacama (u Čileu) ili nekim drugim prostorima koji se obično koriste kao zemaljske analogije Marsovog okoliša. Moramo biti sigurni da će naš instrument preživjeti putovanje na Mars.
SPACE.com: Koliki bi uređaj mogao biti? Na šta će to, u stvari ličiti kad se sve sastavi?
Carr: Trenutno naš prototip srednjeg dijela je veličine kutije za cipele. A ono što mi stvarno želimo je da ukupna veličina bude kao kutija za cipele. Što manje to bolje. Naš cilj je da masa koja zapravo ide na Mars nije teža od nekoliko kilograma.
SPACE.com: Vi mislite da bi moglo biti spremno oko 2018. Jeste li razgovarali s ljudima s ExoMars-MAX-C misije?
Carr: Nismo razgovarali direktno. Mislim da je to jednostavno previše rano za nas. Kao što smo rekli, mi smo još uvijek sastavljamo komade da bi ovo napravili mogućim. To bi bilo najkraće vrijeme za koje to možemo učiniti.
Dakle, Mars Science Lab (rover misija) će se lansirati ove godine, svi instrumenti za to očito su odabrani, i već izgrađeni, te se isporučuju JPL (NASA-inog Jet Propulsion Laboratory). On će imati bišilicu kojom ćemo pogledati nekoliko centimetara ispod površine.
No, 2018 misija će vjerojatno imati svrdlo koje će moći bušiti dublje. To su vrste uzoraka koji nas stvarno interesuju.
Radijacija može biti prilično štetna, a oko metar ispod površine puno bolja zaštita. Mislimo da je mnogo manje vjerojatno da ćemo naći nešto na površini ili u gornjim centimetrima nego kad bi smo otišli u dubinu metar ili više.
SPACE.com: Uzorak se ne mora vratiti na Zemlju, zar ne?
Carr: Sve će biti učinjeno na Marsu. Ali ja smatram da bi sigurno bi bilo zanimljivo da se vrate uzorci, ako pronađemo nešto. A možda je to dobar argument za stavljanje ovog uređaja na misiju koja će moći vratiti uzorke.
SPACE.com: Ako uspijete naći život na Marsu koji je povezan s zemaljskim životom, hoćete li biti u mogućnosti da date dobar odgovor kada se dogodilo razdvajanje – kada su organizmi sa Marsa kolonizirali Zemlju, ako je to ono što se dogodilo?
Carr: “Dobar” je vrlo relativan pojam. Mislim da ćemo razmišljati o vremenu razdvajanju u vrlo grubim razdobljima. To će biti određeno time kako različite sekvence pronađemo, i kakvi organizmi se mogu naći u stijenama. Ali dobićemo neke informacije o tome kako su oni povezani, te da će sigurno ograničiti naša razmišljanja o tome kako takav prenos može nastupiti.
Ali to je stavljanje korpe pred konja. Prvo, moramo dovesti uređaj na Mars, a onda tražiti stvari i vidjeti da li je tamo.